Deset godina nakon što je radijacija primorala tisuće ljudi da pobjegnu iz svojih domova u Fukušimi, neki gradovi u toj regiji i dalje se teško nose s pitanjem kako obnoviti život u zajednici
Kad je 11. ožujka 2011. snažan potres praćen cunamijem pogodio Japan, razorivši gradove i izazvavši taljenje jezgri nuklearnih reaktora u Fukušimi, svijet je užasnuto promatrao kaotičnu borbu s najgorom svjetskom nuklearnom katastrofom nakon Černobila.
Razorni valovi izazvani potresom magnitude 9,0 stupnjeva pogodili su sjeveroistočnu obalu zemlje, ubili gotovo 20.000 ljudi i uništili nuklearnu elektranu Fukušima.
Više od 160.000 ljudi pobjeglo je pred radijacijom. Neki su tada, uključujući premijera Naoto Kana, strahovali da će evakuiran morati biti i Tokio ili neki drugi gradovi.
Kiyoshi Kurokawa vodio je istragu koja je zaključila da je za katastrofu odgovoran čovjek.
Vlada je potrošila gotovo 300 milijardi američkih dolara za obnovu regije Tohoku koju je uništio cunami, ali u područja oko nuklearke u Fukushimi pristup i dalje nije moguć, radijacija i dalje izaziva zabrinutost, a mnogi koji su otišli nastanili su se drugdje i ondje i ostali. Dekomisija nuklearke trajat će desetljećima i stajati milijarde dolara.
Život u zajednici teško se obnavlja
Masakazu Daibo ponovno je otvorio obiteljski restoran u dijelu Japana koji je proglašen zatvorenom zonom nakon nuklearne katastrofe 2011., ali gotovo da nema susjeda.
Deset godina nakon što je radijacija primorala tisuće ljudi da pobjegnu iz svojih domova u Fukušimi, neki gradovi u toj regiji i dalje se teško nose s pitanjem kako obnoviti život u zajednici.
U 12 posto prefekture Fukušime nije bio dopušten pristup nakon katastrofe i oko 165.000 ljudi pobjeglo je iz svojih domova ili za vrijeme evakuacije ili dobrovoljno.
Mnogobrojna područja od tada su proglašena sigurnima nakon detaljne dekontaminacije i ljudima se nude poticaji da se vrate. Ali mnogi oklijevaju.
Daibo se vratio tek prošle godine, ponovno otvorivši restoran koji je otvorio njegov djed u gradu Namieju, oko devet kilometara od nuklearne elektrane.
Namie i 11 susjednih zajednica bili su dio zatvorene zone oko elektrane i Daibo je godinama mogao doći samo u kratke posjete.
- Nije bilo ljudi, ali grad je ostao. Bilo je zaista kao na filmskom setu - rekao je taj 65-godišnjak AFP-u.
- Nisam čuo ljudske glasove, ali vidio sam samo divlje pse, krave, svinje.
Sve u restoranu morao je baciti jer je bilo radioaktivno. Daibo i njegova supruga oklijevali su vratiti se, ali nakon što su restrikcije ukinute 2017. odlučili su da će pokušati oživjeti prošlost.
- Želim da svi kažu 'Oh, ovo je davno zaboravljen okus' kada kušaju moju hranu - rekao je.
- Nadam se da će moje prisustvo baciti svjetlo na ovaj grad.
Ali rijetki su ga slijedili. Restoran okružuju prazne parcele obrasle korovom.
Restrikcije su ukinute za samo 20 posto Namieja, a u gradu živi samo sedam posto od nekadašnjih 21.000 stanovnika, unatoč poticajima koji uključuju snižene najamnine i novac za selidbu i obnovu.
Oko 36 posto stanovnika su u dobi od 65 godina ili više, dok je nacionalni prosjek 29 godina, a samo 30 učenika pohađa lokalnu osnovnu i srednju školu, prema gotovo 1800 prije.
Japan se bori s niskim natalitetom i starenjem stanovništva, a u Namieju to je i više nego očito.
- Osjećamo se kao da smo se iznenada našli u budućnosti udaljenoj 20 godina od sada - rekao je gradski dužnosnik Takanori Matsumoto.
Primjedbe
Objavi komentar